|
Neumereno uživanje u hrani nije biološka, već psihološka kategorija. Kako se
stres, bes ili tuga tope u tanjiru.
Virus gojaznosti hara američkim kontinentom, a najnovije epidemiološke studije
govore da je više od 40 odsto osoba sa one strane Atlantika gojazno i da oko
200.000 osoba ima više od 200 kilograma. Epidemija gojaznih osoba motivisala je
tim stručnjaka sa Harvarda da naprave obimnu studiju o učestalosti poremećaja
ishrane u opštoj populaciji, a najreprezentativniji rezultat ovog istraživanja
glasi: najčešći poremećaj ishrane nije ni anoreksija, ni bulimija, već –
prejedanje.
Džejms Hadson, profesor psihijatrije na Harvardu i jedan od autora ove studije,
objašnjava da se prejedanje dva puta češće javlja u odnosu na bulimiju i
anoreksiju, a sindrom „Pere ždere” u proseku traje osam godina. Rezultati ove
studije pokazali su da 3,5 odsto žena i dva odsto muškaraca ima problema sa
viškom „hedonizma”, a da bi se prejedanje definisalo kao poremećaj ishrane
potrebno je da osoba neumereno uživa u hrani barem dva puta nedeljno.
Biološka je istina da na planeti gotovo da ne bi bilo debelih ljudi kada bismo
svi jeli samo onda kada smo gladni, a odgovor na pitanje – zašto jedemo kada
nismo gladni i zašto se prejedamo, sa psihološke tačke gledišta, relativno je
jednostavan.
– Hrana je najbrže „prevozno sredstvo” do zadovoljstva, a u svakodnevici koja
obiluje stresovima i pruža malo prijatnih momenata, svako od nas ima potrebu da
„ukrade” delić sreće i zadovoljstva. Međutim, problem nastaje zbog toga što se
baš u „najnezgodnijoj” hrani krije rudnik zadovoljstva! A krunski
neurofiziološki dokaz za ovu tezu jeste činjenica da se supstanca koju telo
proizvodi u stanju akutne zaljubljenosti ne nalazi u kiselim krastavcima, već u
čokoladi – objašnjava psiholog Maja Antončić.
Naša sagovornica brani tezu da prejedanje nije biološka, već psihološka
kategorija, jer – hrana popunjava sve praznine u duši. Psiholozi tvrde da se
deca koja će u odraslom dobu imati problem sa prejedanjem odgajaju u onim
porodicama u kojima su krempite „zamena” za ljubav, a svinjska krmenadla „kompenzacija”
za razumevanje. Osobe koje pate od poremećaja ishrane odgajaju emocionalno „nepismeni”
roditelji, koji nemaju kapacitet za razumevanje i bavljenje dečjim problemima i
smatraju da „ne postoji dovoljno veliki problem koji se ne može rešiti za
trpezom”.
– Gojazna deca odrastaju i u naručju nesigurnih mama koje ne znaju šta da rade
sa uplakanom decom i nisu sigurne da li se iza plača krije uznemirenost, bes,
tuga, strah, temperatura i – posežu za (slatkom) hranom kao proverenim receptom
koji smiruje. Ako beba tu napravi psihološku „kariku” između nezadovoljstva i
cucle, ona će odrastati sa navikom da sa hranom, kao sa magičnom gumicom, briše
sve svoje psihičke probleme. Zbog toga je jedan od najvažnijih koraka u terapiji
gojaznosti – učenje kako da u situaciji stresa, besa ili tuge svoje negativne
emocije „izventiliramo” u spoljnu sredinu i ne utopimo u tanjiru – objašnjava
naša sagovornica.
Naša sagovornica podseća da gojaznost ne nastaje preko noći, već – neprimetno, a
većina ljudi živi u uverenju da uvek mogu da skinu dva-tri kilograma viška.
Međutim, kad shvate da ne mogu baš da smršaju kad i koliko hoće, onda nastaje
panika. I tada obično dođu na ideju da ništa ne jedu, da bi to asketsko
gladovanje prekinuli sa nekom varijacijom na temu „kupus dijetom”, kojima se
veoma usporava bazalni metabolizam, jer se unosi manje energetske vrednosti od
potreba organizma. A onda, ne samo da ostaju gladni već postaju i depresivni,
besni i dekoncentrisani i, povrh svega – ne gube kilograme, već vodu. Ta
spoznaja izaziva napad besa i oni se vraćaju frižideru i bukvalno ga čiste.
„Ključna reč u razumevanju poremećaja ishrane jeste gubitak kontrole. Kada osoba
ima utisak da ništa u životu ne može da kontroliše i da se sve stvari dešavaju
bez njene volje, ona dolazi do zaključka da ništa ne može da kontroliše osim
fizičkog izgleda i podvrgava se iscrpljujućem gladovanju. Prejedanje i bulimija
su druga lica anoreksije i njen logični nastavak. Podatak koji govori o tome da
je polovina bulimičnih pacijenata prethodno bilo anoreksična u stvari nam
saopštava da u jednom trenutku ta kontrola nad uzimanjem hrane ’pukne’ i osoba
počinje da jede u neumerenim količinama. Osoba koja boluje od bulimije u jednom
obroku može uneti i do 60.000 kalorija. Ona će, naravno, posle tog prejedanja
osećati i stid i krivicu i pokušaće da tu ogromnu količinu hrane izbaci iz sebe,
ali svaki novi životni stres predstavljaće potencijalnu opasnost za nju. Zbog
toga je neophodno da psiholog bude deo stručnog tima koji se bavi poremećajima
ishrane”, zaključuje Maja Antončić.
Katarina Đorđević
|